Heroj kakav nam je i potreban

Ovaj čla­nak po­či­njem sa ide­jom da ga po­de­lim na pet omi­lje­nih knji­žev­nih gru­pa. Zajedno, ima­ju sko­ro sto hi­lja­da čla­no­va, a ja že­lim da ovo zna­nje pu­stim daleko.

Preporučuje me to što sam au­tor tre­nut­no naj­či­ta­ni­je ep­ske fan­ta­sti­ke na ovim pro­sto­ri­ma (ia­ko ću se u ovom tek­stu od­re­ći de­la za­slu­ga za to), ali pri­ča je i bez to­ga do­volj­no za­ni­mlji­va da po­kre­ne ma­štu. Nosi naj­ve­će ot­kro­ve­nje ko­je sam do­ži­veo u pi­sa­nju, a pri­po­ve­dam već du­go, du­že od de­ce­ni­ju ili dve. Pripovest je o sve­op­štem he­ro­ju i ja, u naj­du­bljem mra­ku svo­je du­še, ose­ćam u njoj ono ne­što, ma­gič­no i ne­u­hva­tlji­vo, ne mo­je već za­jed­nič­ko, „ko­lek­tiv­no ne­sve­sno“, zbog če­ga ona mo­že oča­ra­ti sva­ko­ga ko se bar jed­nom u ži­vo­tu za­lju­bio u drev­ni ri­tu­al či­ta­nja ili slu­ša­nja baj­ki. Ili, bar sreć­ni­ke ko­ji još no­se ra­do­zna­lo de­te u se­bi, sa oči­ma pu­nim čudesa.

Uopšte se ne se­ćam ka­ko sam čuo za tog he­ro­ja. Da li sam pr­ve re­či o toj oso­bi, jer to ne mo­ra bi­ti mu­ška­rac, pro­či­tao od ne­kog pri­ja­te­lja s ko­jim de­lim di­gi­tal­na pro­stran­stva, ili smo slu­čaj­no na­ba­sa­li je­dan na dru­go­ga, taj ju­nak i ja, na ne­koj stran­pu­ti­ci is­tra­ži­va­nja ko­ja čo­ve­ka ume da, sa­svim ret­ko, od­ve­de i do ću­pa s bla­gom. Ali se tač­no se­ćam KADA sam ga sreo: u tre­nut­ku dok sam, za­tvo­ren u če­ti­ri zi­da kao i ceo svet tek ob­u­zet ko­lek­tiv­nom psi­ho­zom, pri­vo­dio kra­ju svo­ju du­go pri­pre­ma­nu tri­lo­gi­ju.

I da od­mah ka­žem či­me sam se po­no­sio ta­da: mo­je knji­ge ne po­štu­ju ša­blo­ne. Jedni me zbog to­ga vo­le, dru­gi baš zbog to­ga ne, ali me i jed­ni i dru­gi pam­te, jer lak­še pam­ti­mo stva­ri ko­je su ra­zli­či­te. To ote­ža­va ra­zu­me­va­nje mo­jih knji­ga, jer se­ri­jal „Bajka nad baj­ka­ma“ po­sta­je ja­san tek na kra­ju, ka­da ot­kri­jem sve kar­te. A du­go sam bio uve­re­nja da to što ra­dim ni­ko ra­dio ni­je, bar ne ova­ko i u ovom ve­ku. Ta si­gur­nost, su­jet­na, is­to­pi­la se pred no­ga­ma tog ne­o­bič­nog he­ro­ja prak­tič­no od­mah ka­da sam ga sreo. Jer sam ta­da, pr­vi put, shva­tio ko­li­ko du­bo­ko u na­ma je skri­ven mit­ski ar­he­tip i ju­nak ko­ga svi če­ka­mo, sve­sno ili ne.

Dozvolite da ov­de pred­sta­vim sli­ku ko­ju sam pre­veo i po­tom pri­la­go­dio, a ko­ju bi ve­ro­vat­no bi­lo bo­lje sa­kri­ti na si­gur­no me­sto, na­da­ju­ći se da je ni­ko ne pro­na­đe, jer ona po­ni­šta­va sva­ku ide­ju su­štin­ske ori­gi­nal­no­sti ko­ju pi­sci he­roj­ske fan­ta­sti­ke mo­gu ima­ti, svo­de­ći sva naj­po­zna­ti­ja de­la, od „Ilijade“ i „Odiseje“ do „Gospodara pr­ste­no­va“ i mo­der­ne fan­ta­sti­ke, na is­tu, prak­tič­no ne­pro­men­lji­vu ma­tri­cu. Matricu ko­je ni­sam bio ni sve­stan do tre­nut­ka ka­da je pu­te­še­stvi­je mo­jih ju­na­ka bi­lo već pri kra­ju. Pogledajte pa­žlji­vo ovu pri­lo­že­nu sli­ku. Ona pred­sta­vlja sva­ki ika­da za­pi­san he­roj­ski mit vre­dan ko­lek­tiv­nog pam­će­nja i pre­pri­ča­va­nja. Ona, ta­ko­đe, de­talj­no pre­pri­ča­va mo­ju „Bajku nad baj­ka­ma“ u jed­noj je­di­noj slici!

Ko je to – i ka­ko?! – mo­gao zna­ti da una­pred pre­pri­ča mo­ju do­bro skri­ve­nu i ču­va­nu pri­ču, či­jem ot­kri­va­nju i ko­nač­nom za­o­kru­ži­va­nju sam se ra­do­vao to­li­ko go­di­na? Autor knji­ge „Heroj sa hi­lja­du li­ca“, na­sta­le sre­di­nom XX ve­ka, kao i sli­ke ko­ja je po­te­kla iz nje i pri­la­go­đa­va­na već sto­ti­na­ma, ako ne i hi­lja­da­ma pu­ta, zvao se Džozef Kembel. Bio je va­tre­ni sled­be­nik uče­nja o ko­lek­tiv­nom ne­sve­snom K. G. Junga, baš ono­ga kog sam ci­ti­rao u do­dat­noj re­če­ni­ci na po­čet­ku ob­je­di­nje­nog ći­ri­lič­nog iz­da­nja. Ta re­če­ni­ca, pu­na sim­bo­la i zna­če­nja, is­to­vre­me­no je i naj­bo­lji krat­ki opis obim­ne knji­ge ko­ju sam ob­ja­vio iz tri pu­ta: „Nijedno dr­vo, ka­žu, ne mo­že ra­sti do ne­ba, ako mu ko­re­ni ne do­seg­nu naj­mrač­ni­je dubine.“

Možete li za­mi­sli­ti pi­sca, uve­re­nog u sop­stve­nu ori­gi­nal­nost, ka­ko ši­rom otvo­re­nih oči­ju pre­po­zna­je u svo­jim de­li­ma is­te po­stu­la­te ko­je pri­po­ve­da­či ko­ri­ste hi­lja­da­ma go­di­na? Možete li da sa­gle­da­te ego ko­ji se to­pi pred spo­zna­jom da ni­šta no­vo ni­je do­dao for­mu­li uspe­šnoj ve­ko­vi­ma? Slična sli­ka, a za­tim i knji­ga ko­ja je ob­ja­šnja­va, uve­ri­le su me da je či­sta sre­ća što sam mo­ja do­sa­da­šnja de­la na­pi­sao baš ja. Sreća i mla­da­lač­ka tvr­do­gla­vost ko­ja je pre­ra­sla u na­vi­ku, jer je to mo­gao ura­di­ti sva­ko re­čit i upo­ran, re­šen da se pri­hva­ti po­sla pri­ku­plja­nja i raz­vr­sta­va­nja. Obrasci po ko­ji­ma je tre­ba­lo raz­vr­sta­ti de­li­će Bajke ni­su mo­ji, ma ka­ko ja že­leo da je ta­ko, već pri­pa­da­ju ljud­skom ro­du ot­kad je drev­ni čo­vek po­čeo da pri­po­ve­da. Paradoksalno i ne­o­če­ki­va­no, ovo či­ni mo­ju pr­vu knji­gu, en­ci­klo­pe­dij­ski lek­si­kon „Slovenska mi­to­lo­gi­ja“, ori­gi­nal­ni­jom od svih mo­jih romana!

Kao i mno­gi epo­vi i mi­to­vi, ko­ji va­ri­ra­ju od kul­tu­re do kul­tu­re i ka­da ču­va­ju za­jed­nič­ki ko­ren, „Bajka nad baj­ka­ma“ pra­ti sva­ki ko­rak he­roj­skog pu­to­va­nja pred­sta­vlje­nog na sli­ci, ali u sto­pu i do­slov­ce, a ne u pre­ne­se­nom zna­če­nju. Smrt, do­nji svet, po­nov­no ro­đe­nje ili pre­po­rod, ep­ski pre­o­bra­žaj, sve je za­i­sta tu! „Kako je ovo mo­gu­će?“, pi­tao se ovaj zbu­nje­ni pi­sac ta­da, li­šen ilu­zi­ja. Nekako su sva zna­nja do­stup­na čo­ve­ku, u svim pe­ri­o­di­ma, iz­no­va i iz­no­va pro­na­la­zi­la put do raz­nih umet­ni­ka, ko­ji su, ve­ro­vat­no mi­sle­ći po­put me­ne da stva­ra­ju ne­što sa­svim no­vo, za­pra­vo re­kon­stru­i­sa­li is­tu kom­po­zi­ci­ju, me­nja­ju­ći sa­mo de­li­će ko­ji či­ne nje­nu ce­li­nu. (Da je za­i­sta ta­ko, još jed­nom sam se uve­rio ne­dav­no, sa­znav­ši da je slič­no ot­kro­ve­nje do­ži­veo i Džordž Lukas ka­da je „sa je­zom“ shva­tio da pr­vi „Star Wars“ ru­ko­pis pra­ti is­tu mit­sku she­mu, baš kao i pr­vi „Matrix“ npr.)

I na­kon ovog ot­kro­ve­nja, usle­di­lo je oslo­ba­đa­ju­će opu­šta­nje. Ako to što stva­ram pra­ti van­vre­men­sku mit­sku ma­tri­cu, ako ko­ri­stim de­li­će sta­rih pe­sa­ma i pri­ča oču­va­nih u jed­nom na­ro­du i ve­ro­va­nja oču­va­na još ši­re, ja on­da ne­mam ni če­ga da se pla­šim. Moja mi­si­ja po­sta­je jed­no­stav­na: da ono što je stvo­re­no, a za­pra­vo pre­u­ze­to iz dav­ni­na, na naj­bo­lji na­čin pred­sta­vim sve­tu, tru­de­ći se da što vi­še lju­di po­ru­ku ču­je i ra­zu­me. Da iz za­bo­ra­va ot­kri­jem sta­re le­gen­de i he­ro­je ka­kvi su nam još uvek po­treb­ni. Samo to i to je sve.

Osećam se slo­bod­no na­kon ovo­ga. Kada ko­nač­no iz­ne­sem na sve­tlost da­na sve što sam pri­ku­pljao go­di­na­ma, ka­da to za­o­kru­žim po­seb­nim iz­da­nji­ma ove go­di­ne, ja sam dru­gi­ma pre­pu­stio da­lje no­še­nje ba­klje, a oslo­bo­dio se kao stva­ra­lac, do­pu­šta­ju­ći se­bi da se ko­nač­no ba­vim i dru­gim stva­ri­ma, a ne sa­mo oni­ma ve­ćim od ži­vo­ta. Hvala vam što ste, bar kroz ovu pri­ču, bi­li deo mo­je ep­ske avan­tu­re ko­ja je tra­ja­la pre­ko osam­na­est go­di­na. Nadam se da će­te me pra­ti­ti i u oni­ma što sle­de, sve i da bu­du ma­nje čudesne.