Nikola Tesla – mitovi i legende

Pročitao sam 7. ja­nu­a­ra, po­vo­dom go­di­šnji­ce smr­ti Nikole Tesle, je­dan sa­svim do­bro­na­me­ran tekst, ali pun pro­i­zvolj­no­sti. Tesla je, pre­ma do­pri­no­si­ma na­pret­ku čo­ve­čan­stva, ve­ro­vat­no naj­zna­čaj­ni­ji Srbin u isto­ri­ji, pa ni­je za­slu­žio da ga „ve­li­ča­ju” ne­tač­nim in­for­ma­ci­ja­ma. U to ime, evo osvr­ta na ne­ko­li­ko po­gre­šnih a če­sto na­vo­đe­nih podataka:

Tesla ne­ma „vi­še od 700 pa­te­na­ta”, već oko 300 (pre­ma mu­ze­ju Nikole Tesle naj­ma­nje 308 u 27 ze­ma­lja na pet kon­ti­ne­na­ta, a pre­ma izvo­ru iz 2006. svo­jih 125 iz­u­ma šti­tio je sa 278 pa­te­na­ta u ra­zli­či­tim ze­mlja­ma). Nije umro „iz­glad­neo” jer je po­sled­njih 10 go­di­na ži­veo u pre­sti­žnom ho­te­lu New Yorker, ko­ji je imao pet re­sto­ra­na i 35 ku­va­ra, a iz­gra­đen je sa­mo tri go­di­ne pre no što se Tesla do­se­lio; tu su ka­sni­je od­se­da­li i Muhamed Ali, Fidel Kastro, Džon Kenedi itd. (Tesla je i ra­ni­je ži­veo u ču­ve­nim ho­te­li­ma, npr. Waldorf-​Astoria, po sop­stve­nom iz­bo­ru, jer mu je od­go­va­ra­lo da ne mo­ra tro­ši­ti vre­me na spre­ma­nje hra­ne, pra­nje ode­će, sre­đi­va­nje…) Dobijao je i pen­zi­ju vla­de Kraljevine Jugoslavije – ia­ko skrom­na, po­kri­va­la je tro­ško­ve (po­mi­nje se i da je kom­pa­ni­ja Vestinghaus pla­ća­la ho­tel­ske tro­ško­ve na­kon što ga je po­no­vo za­po­sli­la kao kon­sul­tan­ta 1939. go­di­ne), a Tesla je u pi­smu ju­go­slo­ven­skom kon­zu­lu od­bio sve dru­ge vi­do­ve fi­nan­sij­ske po­mo­ći, uklju­ču­ju­ći i Pupinovu ide­ju da vo­de­će ame­rič­ke kom­pa­ni­je for­mi­ra­ju fond ko­jim bi se Tesli obez­be­di­la bez­bri­žna starost.

Iako je na­kon ban­krot­stva 1916. do kra­ja ži­veo bez mno­go nov­ca i za­i­sta umro sam, ni­je pre­mi­nuo „od svih za­bo­ra­vljen”. Zapravo, gra­do­na­čel­nih Njujorka je pro­či­tao po­smrt­ni go­vor po­vo­dom nje­go­ve smr­ti na ra­dio Njujorku, ko­ji je to pre­no­sio uži­vo, a u vre­me ka­da je ra­dio bio naj­zna­čaj­ni­ji me­dij. Govor je na­pi­sao Slovenac Luj Adamič, is­ti onaj ko­ga je Tesla de­se­tak go­di­na ra­ni­je u ma­ga­zi­nu „The New York Times” kri­ti­ko­vao da se „upu­šta u pla­si­ra­nje [ne­ju­go­slo­ven­skih] ide­ja ne­po­želj­nih ov­de [u Americi] jed­na­ko ko­li­ko i u Jugoslaviji”; taj is­ti čo­vek u po­smrt­nom go­vo­ru ka­že da Tesla, nje­gov pri­ja­te­lj, je­ste „pe­ro u še­ši­ru ce­lo­kup­ne ljud­ske ra­se, a Jugoslavija i Amerika mo­gu bi­ti po­no­sne na nje­ga”; Teslinu omi­lje­nu me­lo­di­ju „Tamo da­le­ko” na vi­o­li­ni je za ra­dio te 1943. go­di­ne od­svi­rao Hrvat, ma­e­stro Zlatko Baloković, što do­volj­no go­vo­ri o po­što­va­nju ko­je je Tesla imao me­đu svim ju­go­slo­ven­skim na­ro­di­ma, is­to kao i da­nas. Njegovom is­pra­ća­ju na Menhetnu pri­su­stvo­va­lo je 2.000 lju­di. U go­di­ni pred smrt po­se­tio ga je u ho­te­lu i po­sled­nji ju­go­slo­ven­ski kralj.

Nikola Tesla je u vi­še na­vra­ta na­gla­ša­vao da je Srbin, ali ni­ka­da na na­čin da ima­lo uma­nji bi­lo ko­ji dru­gi na­rod, jer ih je sve sma­trao de­lom is­te po­ro­di­ce. Evo jed­nog ma­nje po­zna­tog pri­me­ra, šta je apri­la 1942. go­di­ne na­pi­sao  po­vo­dom stre­lja­nja u Kragujevcu ok­to­bra 1941. go­di­ne: …Koliku du­šev­nu sna­gu, čvr­stu odlu­ku, ne­pre­stra­še­nost i ju­na­štvo ima­li su oni na­ši još ne­ra­zvi­je­ni de­ča­ci kad su, pred ne­mač­kim pu­ška­ma, ra­do­sno kli­ca­li: „Mi smo srp­ska de­ca. Pucajte!” Kako se mi svi mo­že­mo po­no­si­ti zna­ju­ći da u či­ta­voj isto­ri­ji sve­ta ne­ma ta­ko ve­li­čan­stve­nog primera…

Donja po­lo­vi­na tog pi­sma iz apri­la 1942. sto­ji na ve­li­koj od­štam­pa­noj ta­bli Spomen-​parka u Kragujevcu, a ka­žu da je ovo iz­nad ori­gi­nal, ko­ji se ču­va u mu­ze­ju Nikole Tesle. Nemojte u či­ta­nju sta­ti na­kon „naj­sta­ri­ji Srbin” (Tesla ta­da ima 86 go­di­na), već pro­či­taj­te i „Jugosloven, Amerikanac”, pa nje­go­vo „Nerazdruživa je sud­bi­na Srba, Hrvata i Slovenaca…” i ko­nač­no mol­bu da se ve­li­či­na ne uma­nju­je ras­pi­ri­va­njem mržnje.

U mo­ru mi­to­va ko­ji okru­žu­ju lik i de­lo Nikole Tesle, is­ti­če se i fa­ma oko Nobelove na­gra­de, ko­ju je na­vod­no od­bio jer je tre­ba­lo da je do­bi­je za­jed­no sa Tomasom Edisonom. Tesla tu na­gra­du, za­pra­vo, ni­ka­da ni­je od­bio, bar ne jav­no: zva­nič­no je no­mi­no­van sa­mo jed­nom (1937), baš kao i Edison (1915). Spekulacije o nji­ho­voj za­jed­nič­koj no­mi­na­ci­ji, ko­ju su na­vod­no obo­ji­ca od­bi­li iz ne­tr­pe­lji­vo­sti pre­ma onom dru­gom, ni­su do­ka­zi­ve pre­ma po­zna­tim do­ku­men­ti­ma. Mit o nji­ho­vom crno-​belom od­no­su raz­bi­ja­ju i dva pi­sma ko­ja je Tesla upu­tio ge­ne­ral­nom kon­zu­lu Kraljevine Jugoslavije u Njujorku, a iz ko­jih se vi­di da je Tesla is­ka­zi­vao do­sta bri­ge i o Edisonovom i o Pupinovom  zdra­vlju pred kraj nji­ho­vih ži­vo­ta (umr­li 1931. i 1935. godine).

Još je­dan mit ko­ji se ši­ri srpsko-​hrvatskim go­vor­nim po­druč­jem čak i me­đu in­te­lek­tu­al­ci­ma, je­ste onaj o in­ter­vjuu ko­ji je Tesla na­vod­no dao u svo­joj ta­da­šnjoj la­bo­ra­to­ri­ji u Kolorado Springsu 1899. go­di­ne za ča­so­pis „Besmrtnost” (ko­ji ni­ka­da ni­je po­sto­jao; mu­zej Nikole Tesle ne­ma po­dat­ke o tom in­ter­vjuu), a u ko­me, iz­me­đu osta­log, go­vo­ri o sek­su: „Dva su pu­ta: mno­go ili ni­ma­lo sek­sa. Sredina slu­ži za ob­na­vlja­nje lju­skog ro­da. Previše sek­sa kod iz­ve­snih lju­di pot­hra­nju­je i sna­ži vi­tal­nost i duh. Uzdržavanje od sek­sa to is­to či­ni kod dru­gih lju­di. Ja sam iza­brao taj dru­gi put.” Ovaj in­ter­vju je, na­rav­no, sa­svim ne­pri­me­ren ta­da­šnjem do­bu i oči­gled­no iz­mi­šljen, o če­mu sve­do­či i ime no­vi­na­ra (Džon Smit), ali je to za­ma­glje­no uba­ci­va­njem stvar­nih ci­ta­ta Nikole Tesle u na­vod­ni raz­go­vor. Delovi tog in­ter­vjua su, za­pra­vo, iz dra­me „Tesla ili pri­la­go­đa­va­nje an­đe­la” (1995) i is­to­i­me­nog TV fil­ma iz 2001. Varijacije ovog iz­mi­šlje­nog in­ter­vjua po­sto­je i na en­gle­skom i dru­gim jezicima.

Nikola Tesla ni­je za­bo­ra­vljen, ni­je to bio i ni­ka­da ne­će bi­ti, jer pri­zna­nje nje­go­vih do­stig­nu­ća sa­mo ra­ste iz go­di­ne u go­di­nu. Planiram da odvo­jim zna­čaj­no vre­me i za­vr­šim aka­dem­ski rad o ne­kim nje­go­vim ma­nje po­zna­tim iz­u­mi­ma. Treba po­dr­ža­ti sva­ko pod­se­ća­nje i tre­ba po­dr­ža­ti sva­ku ob­ja­vu ko­ja se ti­če ovog iz­u­zet­nog čo­ve­ka, Nikole Tesle, ko­ji je bio mit­ski po mno­go če­mu, ali je to sa­svim oči­gled­no i ka­da se dr­ži­mo onih isti­ni­tih i la­ko pro­ver­lji­vih činjenica.