Intervju za Glif, portal za književnost i kulturu (pitanja: Danilo Lučić)

Nenad Gajić: Veliki ljudi su odani čovečanstvu

GLIF – Vaša de­la ba­zi­ra­na su na mo­ti­vi­ma slo­ven­ske mi­to­lo­gi­je i srp­ske na­rod­ne epi­ke. Da li je to ne­ka­kav po­džanr ep­ske fan­ta­sti­ke i ka­ko je po­če­lo va­še in­te­re­so­va­nje za njega?

nenad-gajic-423x423

– Vrlo sam oba­zriv pre­ma žan­rov­skom odre­đe­nju ko­je pi­sca mo­že sta­vi­ti u ku­ti­ju iz ko­je je te­ško iza­ći. Na pr­vom ro­ma­nu se­ri­ja­la Bajka nad baj­ka­ma sto­ji: „Prema mo­ti­vi­ma baj­ki i pe­sa­ma na ko­ji­ma su od­ra­sta­le ge­ne­ra­ci­je”; ka­da je iz­da­vač pre­dlo­žio da is­tu re­če­ni­cu na ko­ri­ca­ma dru­ge knji­ge za­poč­ne odred­ni­ca „Epska fan­ta­sti­ka“, pri­zna­jem da sam se od­mah slo­žio. Takvu fan­ta­sti­ku na en­gle­skom če­sto zo­vu „high fan­ta­sy“, što na­gla­ša­va stva­ra­nje čvr­stog al­ter­na­tiv­nog mit­skog sve­ta u po­za­di­ni pri­če. A ka­da se taj svet u pot­pu­no­sti osla­nja na isto­ri­ju ovog, po­zna­tog sve­ta, de­lo skli­zne u “al­ter­na­tiv­nu isto­ri­ju”. Mislim da tu gra­ni­cu ni­sam pre­šao, ia­ko po­ne­kad ko­ri­stim isto­rij­ske tek­sto­ve. Ali, vi­še ko­ri­stim na­rod­nu epi­ku, u ko­joj me naj­vi­še za­ni­ma­ju mit­ski mo­ti­vi – ovo je ra­zu­mlji­vo, jer sam go­di­ne pro­veo is­tra­žu­ju­ći mi­to­ve, obi­ča­je i ve­ro­va­nja za mo­ju pr­vu knji­gu en­ci­klo­pe­dij­skog ti­pa, ko­ju je Laguna na­zva­la, hra­bro i jed­no­stav­no, „Slovenska mi­to­lo­gi­ja“. U mo­jim ro­ma­ni­ma, ime­na isto­rij­skih lič­no­sti su iz­me­nje­na, dok mit­ske ju­na­ke (po­put Relje Krilatice, de­vet Jugovića, Baš Čelika i slič­nih) osta­vljam u ta­kvom, izvor­nom obli­ku. Oduvek sam ih sma­trao do­stoj­ni­ma i du­že for­me, po­put ro­ma­na ili fil­ma. I zato mi se učinilo prikladnim, čak subverzivnim, da knjigu napisanu na osnovu epskih pesama i pripovedaka definišemo kao „epsku fantastiku“. Usudio bih se reći da nema knjige kojoj bi takva odrednica više pristajala.

Iz štam­pe usko­ro iz­la­zi na­sta­vak va­šeg se­ri­ja­la, tj. tri­lo­gi­je, „Bajka nad baj­ka­ma“ – Dva ca­ra. Pomenuti se­ri­jal pra­ti tra­di­ci­ju tog žan­ra ko­joj au­to­ri osta­ju ver­ni sve od ro­do­na­čel­ni­ka žan­ra ep­ske fan­ta­sti­ke Dž. R. R. Tolkina – su­kob bes­kom­pro­mi­snog do­bra i ne­pa­tvo­re­nog zla. U kom prav­cu se na­sta­vlja vaš se­ri­jal ovim nastavkom?

– „Dva ca­ra“ su iza­šla, na­gla­ša­va­ju­ći ide­ju ko­ju ra­zvi­jam od pr­ve knji­ge, da re­al­ne ju­na­ke ni­je mo­gu­će jed­no­stav­no oka­rak­te­ri­sa­ti kao do­bre ili zle. Tolkin je­ste po­sta­vio ka­no­ne ova­kve po­de­le, ali čak i nje­go­vi li­ko­vi po­vre­me­no po­sta­nu bo­lji no što je­su, ili lo­ši­ji, ka­da im se po­mra­či svest. Svako no­si sen­ku u se­bi, a na­ša bor­ba i je­ste u to­me da po­sta­ne­mo naj­bo­lja mo­gu­ća ver­zi­ja se­be. U pr­voj Bajci či­ta­o­ce na­vo­dim da za­vo­le ju­na­ka či­ja je sud­bi­na i ve­li­čan­stve­na i tu­žna i pred­o­dre­đe­na; on na kra­ju pr­ve knji­ge pre­la­zi na „mrač­nu stra­nu“, ka­ko bi­smo re­kli Star Wars reč­ni­kom, ali je to, za­i­sta, ispra­van iz­bor za nje­ga, ta­kvog ka­kav je­ste. Sada, u dru­goj knji­zi, ima­te uvid i u „zlu“ stra­nu, gde su i ju­na­ci ko­ji ni­su jed­no­di­men­zi­o­nal­no zli, i obrat­no. Moji ju­na­ci – od­no­sno na­ši ju­na­ci, jer je ve­ći­na in­spi­ri­sa­na ar­he­tip­skim ju­na­ci­ma na­rod­nih pe­sa­ma i baj­ki – stal­no pro­la­ze tu unu­tar­nju bor­bu, tru­de­ći se da bu­du bo­lji ne­go što je­su. Nekada us­pe­ju u to­me, ne­ka­da, po­put obič­nih lju­di, očaj­no zgre­še. Njihova mit­ska ve­li­či­na i je­ste u to­me da se, i na­kon lo­ših odlu­ka, upi­nju da osta­nu naj­bo­lje ver­zi­je se­be, ume­sto da do­zvo­le da ih pro­gu­ta mu­lj u ko­ji su za­ga­zi­li. Ta am­bi­va­lent­nost od­u­vek je pri­sut­na u na­šoj epi­ci, mno­go pre no što su ni­jan­se si­ve po­sta­le trend u mo­der­noj fan­ta­sti­ci i ši­re. Postoji, na­rav­no, i či­sto „zlo“, oli­če­no u drev­nim si­la­ma ko­je lju­di jed­no­stav­no ne mo­gu ra­zu­me­ti. A za ra­zli­ku od re­ci­mo Martina, ko­ji mo­žda i pre­te­ra­no re­la­ti­vi­zu­je li­ko­ve, po­sto­ji i či­sto „do­bro“, ia­ko tek kao ide­al ko­me ju­na­ci stre­me, ni­ka­da ga sa­svim ne dosežući.nenad-gajic-korice-knjiga-540x211

Najpoznatija ime­na u sve­tu ove vr­ste ep­ske fan­ta­sti­ke su Ruskinja Marija Semjonova i Poljak Andžej Sapkovski, ko­ji svo­ja pr­va de­la po­či­nju da ob­ja­vlju­ju sre­di­nom de­ve­de­se­tih go­di­na XX ve­ka. Možemo li u tom kon­tek­stu re­ći da se od ta­da raz­vi­la evrop­ska (i čak mo­žda svet­ska) sce­na ko­joj su za­ni­mlji­vi mi­to­vi i le­gen­de sta­rih Slovena?

– Mislim da se tek ra­zvi­ja. Vukodav Semjonove je­ste ko­ri­stio mo­ti­ve slo­ven­ske mi­to­lo­gi­je, ali po­ma­lo sti­dlji­vo, o če­mu mo­gu da su­dim jer ru­ska i srp­ska mi­to­lo­gi­ja de­le mno­go za­jed­nič­kog i pan­slo­ven­skog; na kra­ju mi se či­ni da je, po pi­ta­nju in­ter­na­ci­o­nal­nog uspe­ha, taj se­ri­jal vi­še obe­ća­vao. Ono što sam či­tao od Sapkovskog uka­zu­je na nje­go­vu bo­ga­tu na­ra­ci­ju, ali on je du­go če­kao na en­gle­ske pre­vo­de svo­jih de­la, ko­ji kre­ću tek u po­sled­njih de­se­tak go­di­na; naj­ve­ći svet­ski pro­boj ostva­ren je kom­pju­ter­skom adap­ta­ci­jom nje­go­ve sa­ge o Vešcu (The Witcher), gde je slo­ven­ska mi­to­lo­gi­ja pri­sut­na tek u tra­go­vi­ma, de­lom i zbog ne­do­volj­no na­ra­tiv­ne pri­ro­de sva­ka­ko uz­bu­dlji­vog me­di­ja ka­kav su kom­pju­ter­ske igre – ono što od­li­ku­je i knji­ge i igre je­ste po­ne­kad ne­pri­me­ren je­zik ko­ji da­je du­bi­nu sve­tu. I sam to ko­ri­stim ka­da ose­tim da je ne­op­hod­no, na pri­mer ka­da oskud­no ode­ve­ne že­ne is­pred bor­de­la do­ba­cu­ju hro­mom čo­ve­ku sa dru­ge stra­ne uli­ce (ci­tat iz knji­ge: Najmanje ska­red­na re­če­ni­ca ko­ju je ta­da čuo do­šla je od de­voj­ke buj­nih obli­na či­ja je ofu­ca­na gar­de­ro­ba ot­kri­va­la vi­še od ri­bar­ske mre­že; ona mu se osmeh­nu­la, obli­zu­ju­ći usne, i du­bo­kim pro­mu­klim gla­som do­ba­ci­la: „Lepotane, ako kao štap ko­ri­stiš to iz­me­đu no­gu, da­la bih ti po­pust da se oslo­nim na nje­ga.“) Da se vra­ti­mo na Semjonovu i Sapkovskog: ka­ko oni za­i­sta je­su, u svet­skim okvi­ri­ma, naj­po­zna­ti­ji pi­sci fan­ta­sti­ke sa na­gla­še­nim slo­ven­skim mit­skim mo­ti­vi­ma, ve­ru­jem da naj­bo­lje tek do­la­zi, a vi­de­će­mo odakle.

Na ko­ji na­čin mi­to­lo­ški ob­ra­sci uslo­vlja­va­ju fa­bu­lu i ka­rak­te­ri­za­ci­ju ju­na­ka? Drugim re­či­ma, u ko­joj me­ri se mo­že tu na­pra­vi­ti otklon?

– Ne znam ka­ko je dru­gim au­to­ri­ma, ali me­ni je s jed­ne stra­ne la­ko, jer mo­ji ju­na­ci pra­te te ar­he­ti­po­ve us­po­sta­vlje­ne u na­šoj usme­noj knji­žev­no­sti, a s dru­ge stra­ne sam se za­to i na­mu­čio pi­šu­ću „Dva ca­ra“, sve vre­me ose­ća­ju­ći ne­do­sta­tak slo­bo­de ko­ji će bi­ti ma­nje pri­su­tan od sle­de­ćeg de­la. Otklon je u po­ku­ša­ju da ob­ja­snim se­bi, a ti­me i či­ta­o­cu, za­što ju­na­ci či­ne to što či­ne, jer na­rod­ni pe­vač, kroz pre­pe­va­va­nje, ume da iz­gu­bi mo­ti­va­ci­ju li­ko­va, ko­ja po­ne­kad osta­ne po­vr­šna. Karakterizaciju ju­na­ka osta­vljam ne­pro­me­nje­nom, a u ve­li­koj me­ri i fa­bu­lu, jer moj ep pra­ti naš na­ci­o­nal­ni mit, pre­net u ne­ko dru­go vre­me i ne­ki dru­gi svet. Ne vo­di me že­lja da iz­mi­slim ne­što sa­svim no­vo, već da na na­čin pri­me­ren ovom vre­me­nu sa­ču­vam i pre­ne­sem na­še pri­če, ko­je su u opa­sno­sti da ne­sta­nu, baš kao i mi kao narod.

Srpska knji­žev­nost je u isto­rij­skom smi­slu bi­la sve­sna slo­ven­ske mi­to­lo­gi­je i svo­je ep­ske tra­di­ci­je (vi­di­mo to u de­li­ma Rastka Petrovića, Momčila Nastasijevića, Milorada Pavića i Gorana Petrovića). Danas, po­red vas, ova dva aspek­ta su oko­sni­ca stva­ra­la­štva i ne­ko­li­ci­ne do­ma­ćih au­to­ra kao što su Aleksandar Tešić, Miloš Petković, Aleksandar Stamenković… Postoji li ne­ka­kva knji­žev­na ko­mu­ni­ka­ci­ja iz­me­đu ovih ra­zli­či­tih generacija?

– Slovenski mi­to­vi i ep­ska tra­di­ci­ja ne­za­o­bi­la­zni su pra­ti­o­ci srp­ske fan­ta­sti­ke, ko­ja tek otva­ra pro­stor u na­šoj knji­žev­no­sti. Kažem „tek otva­ra“, jer bi se ve­ći­na au­to­ra dva­de­se­tog ve­ka, uklju­ču­ju­ći i ne­spor­no zna­čaj­ne au­to­re ko­je ste na­ve­li, po­bu­ni­la pro­tiv ta­kvog, fan­ta­stič­nog odre­đe­nja. Mogli bi se na­ve­sti još ne­ki ko­ji se­be ni­su sma­tra­li pi­sci­ma fan­ta­sti­ke: na pri­mer, ve­ru­jem da je pri­lič­no ne­po­zna­to da je, po­put Ivane Brlić-​Mažuranić u Hrvatskoj, i Desanka Maksimović pi­sa­la pri­če in­spi­ri­sa­ne slo­ven­skim mit­skim bi­ći­ma, ali i pe­sme o sta­rim bo­go­vi­ma (npr. ci­klus Letopis Perunovih po­to­ma­ka). Crnjanskog ni­ko ne pam­ti po mi­to­lo­gi­ji ia­ko je ima u nje­go­vim de­li­ma, uklju­ču­ju­ći i rad ko­ji iz­u­ča­va mi­ste­ri­ju mit­skih slo­ven­skih to­po­ni­ma u Britaniji. Pavića lič­no sma­tram mo­žda naj­ve­ćim srp­skim pi­scem fan­ta­sti­ke; nje­gov so­čan reč­nik i uni­kat­ne slo­že­ni­ce kao da na­mer­no pri­kri­va­ju fan­ta­stič­ne pri­če u po­za­di­ni. Čak i pi­sci na pre­la­zu ve­ko­va, po­put Petrovića, iz­be­ga­va­ju odre­đe­nje ka fan­ta­sti­ci ko­ju ko­ri­ste, te­že­ći li­te­ra­tu­ri vi­so­kog ran­ga. Ako ma­lo pro­ši­ri­mo vi­zu­ru ka oni­ma ko­ji se fan­ta­sti­ke „ne pla­še“, mo­ra se po­me­nu­ti i Živković, naš ve­o­ma pre­vo­đen mo­der­ni au­tor… Mislim da da­nas po­sto­ji pri­lič­na do­za po­što­va­nja, pa i pri­ja­telj­stva, iz­me­đu au­to­ra ko­ji su, pri­lič­no hra­bro, sve­sno oda­bra­li da se ba­ve fan­ta­sti­kom. Tešića i Petkovića, a i nje­go­vog „pre­zi­me­nja­ka“ Nebojšu, po­zna­jem i lič­no, uz  još ne­ke au­to­re ko­ji ob­ra­đu­ju mit­ske i fan­ta­stič­ne mo­ti­ve – npr. Jankovića, Stojiljkovića… tu su i, uslov­no, mla­đi pi­sci, po­put po­me­nu­tog Stamenkovića ili Jovanovića ko­ji u pr­ven­cu „Severna ka­pi­ja“, pre­ma sop­stve­nim re­či­ma, ko­ri­sti mo­ju „Slovensku mi­to­lo­gi­ju“ kao in­spi­ra­ci­ju, za­tim sjaj­ni Uroš Petrović kao pre­te­žno deč­ji pi­sac ko­me ni ep­ska fan­ta­sti­ka ni­je stra­na, itd. To sve je, ipak, je­dan ve­li­ki lo­nac ra­zli­či­tih pri­stu­pa, i ni­sam si­gu­ran da se o ova­ko ši­ro­koj gru­pi au­to­ra mo­že pri­ča­ti sa jed­nog gle­di­šta. Uz to, ia­ko tu i ta­mo pro­či­tam po ko­ji od­lo­mak po­me­nu­tih ko­le­ga po pe­ru, mo­ram pri­zna­ti da, sve­sno, iz­be­ga­vam mo­der­nu do­ma­ću fan­ta­sti­ku, ka­ko bih sa­ču­vao srp­sku epi­ku i slo­ven­sku mi­to­lo­gi­ju kao glav­ne izvo­re in­spi­ra­ci­je. Obećao sam se­bi da ću, po za­vr­šet­ku tri­lo­gi­je Bajka nad baj­ka­ma, na­dok­na­di­ti sve što sam propustio.

Pre ne­go što ste po­če­li da se ba­vi­te pi­sa­njem ro­ma­na, knji­žev­noj sce­ni ste se pred­sta­vi­li jed­nim za­ni­mlji­vim i si­ste­ma­tič­nim, en­ci­klo­pe­dij­skim de­lom pod ime­nom „Slovenska mi­to­lo­gi­ja“. Uz obi­lje sa­vre­me­nih ilu­stra­ci­ja, ova knji­ga že­li da pru­ži is­cr­pan pre­gled  bo­go­va, de­mo­na, obi­ča­ja i ri­tu­a­la iz slo­ven­ske mi­to­lo­gi­je. Kako je iz­gle­dao rad na ovom obu­hvat­nom delu?

– Beskonačno! (smeh) Zaista, ka­da po­mi­slim da mi je se­dam go­di­na od­u­ze­la ta jed­na knji­ga, shva­tam da ne mo­gu na­pi­sa­ti mno­go ta­kvih. Krenuo sam u tu avan­tu­ru ne­pri­pre­mljen, ogr­nut sa­mo la­ga­nom ide­jom da „pri­ku­pim ne­što gra­đe za roman-​bajku“, i upleo se u la­vi­rin­te pro­ti­vu­reč­no­sti iz ko­jih sam je­dva pro­na­šao iz­laz. A opet, mi­slim da je vre­de­lo. Mnogi me ne po­zna­ju kao pi­sca, ali tu knji­gu zna­ju sko­ro svi! Neverovatno ka­ko je ona za­po­če­la sop­stve­ni ži­vot, pot­pu­no za­bo­ra­vlja­ju­ći na me­ne. Učini mi se po­ne­kad da se lju­di po­ma­lo i ra­zo­ča­ra­ju ka­da shva­te da je to na­pi­sao ne­ko ne­do­volj­no sed za ta­kve stva­ri. Jer, tu go­vo­ri­mo o si­ste­ma­ti­za­ci­ji slo­ven­skih bo­go­va i mit­skih bi­ća, o obi­ča­ji­ma i o ma­gi­ji, o mit­skim me­sti­ma ko­ja i ja, kao i dru­gi au­to­ri, po­se­ću­jem u bu­du­ćim knji­ga­ma. A me­ni je, kao po­no­snom ro­di­te­lju, dra­go da po­sto­ji ne­što što će me si­gur­no nad­ži­ve­ti, i da ću ima­ti do­volj­no vre­me­na da po­sma­tram do­kle će stići.

Epskoj fan­ta­sti­ci se naj­če­šće za­me­ra iz­o­sta­nak sti­li­stič­kih spe­ci­fič­no­sti i for­mal­ne ek­spe­ri­men­tal­no­sti. Da li to od ovog žan­ra za­hte­va po­seb­nost tematsko-​motivske gra­đe ko­ju ko­ri­sti kao pre­dlo­žak ili je in­si­sti­ra­nje na tra­di­ci­o­nal­noj ep­skoj for­mi i sti­lu po­sle­di­ca ne­čeg drugog?

– Dobra fan­ta­sti­ka pod­ra­zu­me­va do­bru pri­ču. U to­me ne­ma ra­zli­ke, bi­la to ep­ska fan­ta­sti­ka, na­uč­na fan­ta­sti­ka, ili deč­je baj­ke. Mnogo to­ga mo­že se na­do­me­sti­ti sti­lom i re­či­to­šću, ali ne u okvi­ru ovog žan­ra. Ako ne­ma­te bar so­lid­nu pri­ču, ne­ma­te ni­šta. Ako ni­ste po­sta­vi­li čvr­ste te­me­lje sve­ta, on će iz­gle­da­ti sku­če­no i tro­šno. Da bi­ste is­pri­ča­li do­bru pri­ču, vi ste, isto­rij­ski, ogra­ni­če­ni na po­stup­ke ko­ji ta­kvu pri­ču uspe­šno pre­no­se. Ne mo­gu se slo­ži­ti da ek­spe­ri­men­tal­nost ne po­sto­ji u ep­skoj fan­ta­sti­ci; tek ma­lo pre osvr­nu­li smo se i na ne­ke srp­ske au­to­re ko­ji su i te ka­ko ek­spe­ri­men­tal­ni u svom ko­ri­šće­nju fan­ta­sti­ke, ali ne ve­ru­jem u ori­gi­nal­nost ra­di ori­gi­nal­no­sti, ia­ko je po­štu­jem. Možemo se još ceo vek di­vi­ti ino­va­tiv­no­sti da­da­i­stič­kih pe­sa­ma na­sta­lih iz­vla­če­njem ne­po­ve­za­nih re­če­ni­ca iz še­ši­ra, ali ne­ka de­la, jed­no­stav­no, za­hte­va­ju ozbilj­ni­je ute­me­lje­nje i go­di­ne pri­pre­me. Bez ob­zi­ra što ih či­ta­lac, cilj­no, do­ži­vlja­va kao zabavu.

U ko­joj me­ri, po va­šem su­du, mi­to­lo­gi­je i le­gen­de uti­ču na ži­vot sa­vre­me­nog čo­ve­ka? Da li oni i da­lje (pre)nose zna­nje ko­je ima po­ten­ci­jal da nam go­vo­ri ne­što o stvar­no­sti i me­ta­fi­zi­ci sve­ta u ko­jem ži­vi­mo danas?

– Mislim da mi­to­vi i baj­ke pre­no­se ono su­štin­sko, što usme­ra­va i odre­đu­je, a što se na dru­gi na­čin mo­žda i ne mo­že pre­ne­ti. Znate, ja sam do­sta pu­to­vao, i za­i­sta se ose­ćam gra­đa­ni­nom sve­ta, ali vre­me­nom je ja­ča­lo ono „na­še“ u me­ni, ka­ko sam uvi­đao da sve­tu bo­gat­stvo da­ju baš ra­zli­či­to­sti. Ako po­štu­je­mo ono što je­smo, i dru­gi će nas po­što­va­ti; odre­div­ši se­be, lak­še će­mo po­što­va­ti i dru­ge. Najveći pri­pad­ni­ci na­šeg na­ro­da, i ne­ka­da i sa­da, bi­li su svet­ski lju­di, a zna­te li šta je to? Pupin se iz­ja­šnja­vao kao Srbin, za­lo­živ­ši svo­ju imo­vi­nu kao po­zaj­mi­cu srp­skoj vla­di u I svet­skom ra­tu, ali je is­to­vre­me­no za­go­va­rao za­jed­nič­ku dr­ža­vu svih Slovena, dok se Pupinova me­da­lja u SAD do­de­lju­je za do­pri­nos – ame­rič­koj na­ci­ji. Tesla je, ka­že, „Srbin i pre­ko mo­ra, gde se is­pi­ti­va­nji­ma ba­vi“, ob­ja­šnja­va­ju­ći, uz pre­vo­đe­nje pe­sa­ma o Kraljeviću Marku, da kon­cept na­ci­o­nal­no­sti re­me­ti us­po­sta­vlja­nje traj­nog mi­ra. Zajedničko za ve­li­ke lju­de je da su, uz lič­ne pre­fe­ren­ci­je ve­za­ne za po­re­klo, oda­ni i – čo­ve­čan­stvu. Te stva­ri ni­su u su­prot­no­sti. Mitovi ču­va­ju le­gen­de o na­šem po­re­klu i po­seb­no­sti, ko­ji­ma mo­že­mo obo­ga­ti­ti ne sa­mo se­be, već i ljud­ski rod u celini.

(Intervju za Glif, por­tal za knji­žev­nost i kul­tu­ru; pogledaj izvor)